“Knjiga o Takama” je zbirka priča o alegorijskom svijetu Taka i opisuje živote njihovih stanovnika kroz arhetipske konflikte. Take su bogovi voluharica (voluharice su bića alegorijskog svijeta iz knjige „Život s voluharicama“) i žive u Votinoj zemlji. Vota, Stvoriteljica, stvorila je prvo voluharicu i čovjeka. Razočarana svojim djelom u novoj je zemlji s ljubavnikom Mjesecom stvorila bića na svoju sliku i priliku – TAKE. Take su osnovale grad Kirkal, naselile Ogh – zemlju istih, i Himali – zemlju znanja. Pojavila su se i druga bića u nenastanjenim krajevima Votine zemlje: u Golom Dolu slijepi Vilin Konjici; u Maši, zemlji oblaka – vječne Leptirice; u Smronisu, zemlji sna – Piljici; u Panaru, praznoj zemlji – Kornjevi; u Titra brdima – Svizci; na živoj rijeci Juti – Gapovi. Ali ni Mrtva voda nije ostala nenastanjena – Fuja smrti žderala je duše Taka. Da Fuja smrti ne bi ovladala životom u Votnoj zemlji, Votina kći Lifa osnovala je vojsku Vježbača Tekapura. Oni su uz pomoć četiri narukvice – Satura – i znanja škole Metnjaka, škole Vježbača Life, škole Velikog Kišpana i škole Bisernika spašavale duše zatvarajući ih u školjke Bisernice.
Knjiga priča o sudbinama pojedinih Taka, o nastanku pojedinih zemalja i gradova, o legendama i mitologiji Taka, o njihovim vjerovanjima, o junacima iz njihove prošlosti, o snovima i paralelnim svjetovima. U sudbinama Taka jasno su vidljivi arhetipski, vječni – dakle i suvremeni – sukobi unutar obitelji ili socijalne zajednice. Pojedinac, ubačen u svijet s određenom svrhom, u potrazi je za odgovorima na vječna egzistencijalna pitanja prolazeći u istoj mjeri i izrazitu brutalnost i isto tako nesvakidašnju nježnost na svom individualnom putu.
Njezine fabule o „takama“ zapravo je najlakše definirati kao „modernističke basne“ vječno podvojene između simpatije i ironije. Radi se o štivu koje zaslužuje pažnju.